DINGAČ
poluotok pelješac
PLAVAC MALI
poluotok pelješac
Iako je vinova loza među najotpornijim poljoprivrednim kulturama na sušu, za isplativost njezina uzgoja, osobito plavca malog, vrlo je važna količina i raspored oborina u vrijeme vegetacije. Drugi je ograničavajući čimbenik uspješnosti ove proizvodnje učestalost pojave ekstremno visokih ili niskih temperatura koje mogu oštetiti njezine vitalne dijelove i umanjiti prinose, a od klimatskih elemenata koji najviše određuju pravilno dozrijevanje grožđa, redovitu i visoku rodnost i dobru kvalitetu grožđa i vina, još treba izdvojiti količinu svjetlosti i vjetrove.
Na škrtom i kamenitom pelješkom tlu posebnost vinogradarskih položaja ili njihova terroira osim navedenih općih klimatskih osobina određuju još i nadmorska visina, reljef i okrenutost padina prema određenoj strani svijeta i ekspozicija.
U takvim prilikama svoje prirodno stanište našao je plavac mali, autohtona sorta područja srednje i južne Dalmacije kojemu su osnovne biološke označnice otpornost na sušu, dugi vegetacijski ciklus i kasno dozrijevanje, a uzgaja se najviše na Pelješcu i južnodalmatinskim otocima. Popularnosti ove sorte je znatno pridonijela i znanstvena spoznaja da je plavac mali izravni potomak zinfandela, čime su potvrđeni hrvatski korijeni te najpoznatije američke sorte
POŠIP
otok korčula
Pošip je autohtona sorta otoka Korčule koja je nastala spontanim križanjem bratkovine bijele i zlatarice blatske bijele. Prvi put se sorta spominje 1821. god. kada Riterr von Heintl navodi Possip mala bila i Possip velika, kao dvije sorte koje se uzgajaju na području Dalmacije. Pošip je sorta koja se u prošlosti uzgajala isključivo na području otoka Korčule, posebice u Čarskom i Smokvičkom polju. U novije vrijeme, Pošip se raširio po cijeloj Dalmaciji, kako na obalnim područjima, tako i u unutrašnjosti Dalmacije. Danas na području Republike Hrvatske nalazimo 290,1 ha vinograda zasađenih Pošipom. Fenološke karakteristike: kreće kasno s vegetacijom i srednje je bujna sorta. Grozd je srednje velik do velik, bobe su srednje velike, jajolike do izdužene, pri vrhu šiljaste, žutozelene do zlatnožute boje, na sunčanoj strani tamnije.
Vina su obično jaka, puna, zelenožute boje, u pravilu svježa i harmonična, pa se drže za ponajbolja vina u regiji. Pošip Amfora iz 2015. godine Antuna Miline iz Smokvice ovako je opisao Ivo Kozarčanin: “ Okus je po životu. Slastan i trpak istovremeno. Razvuče usne u osmijeh pa ih stegne. Opusti ih pa stisne. Oplahne nepce pa posuši. Nije savršen, ali je lijep! Šest mjeseci u amfori, tri godine u bačvi pa četiri i pol u boci. Nema tu sorte, ali ima Dalmacije. Suhog bilja, mora, kamena… Srca i duše.“
Rano dozrijevanje, rastresiti grozd i tanka kožica čine ovu sortu pogodnom za dobivanje desertnih vina. Pošip je osjetljiv na peronosporu i na pepelnicu, a posebice je osjetljiv na trulež u kišnim godinama.
GRK
otok korčula
Grk je autohtona hrvatska sorta grožđa za proizvodnju istoimenog bijelog vina. Uzgaja se pretežito i gotovo isključivo u središnjem polju mjesta Lumbarde na otoku Korčuli na površini od oko 40 hektara. Tlo za uzgoj grka pjeskovitog je karaktera te se samu lozu grka kao jednospolnu sortu redovito sadi u kombinaciji sa sortom plavcem malim radi oprašivanja.
Vino grk prepoznatljivo je po svojoj zlatnoj boji s nijansom zelene, suhog je karaktera te mu je udio alkohola uglavnom ispod 14%. Vino se poslužuje pri temperaturi od 12 °C i idealno se sljubljuje s ribom, plodovima mora, piletinom salatom i hladnim predjelima. Može se piti i kao aperitiv.
MALVASIJA DUBROVAČKA
konavle
Malvasija dubrovačka smatra se autohtonom sortom, iako su diljem Mediterana pronađeni njezini sinonimi pa se može reći da se uzgaja od Kanarskih otoka, Madeire, Katalonije, Sardinije, Liparskih otoka, pa sve do Konavala. Malvasia di Lipari, malvasia di Sardegna te greco Bianco di Gerace, kao i malvasia de Sitges i malvasija dubrovačka za koje se prije smatralo da su različite sorte, dokazano je, samo su sinonimi iste sorte. U svim spomenutim mediteranskim arealima malvasija se uzgaja od davnina i to na ograničenim i uskim područjima gdje daje glasovita vina visoke kakvoće.
Najvjerojatnijom se čini teorija da su sortu donijeli Grci u vrijeme kolonizacije Mediterana, te da je ime dobila po grčkom otoku Monemvasia gdje je bila i važna trgovačka luka. Najstariji spomen uzgoja malvasije dubrovačke na ovim prostorima potječe iz arhiva Dubrovačke Republike iz 1383. godine. Nije se mogla prodavati bez dozvole vlasti, a to dokazuje i dokument iz 1385. godine kojim dubrovački liječnik Bartolo de Piombino traži od Velikog vijeća dozvolu za kupnju jedne kvinte malvasije (5,5 l), i to, kako navodi, „za potrebe zdravlja osobe svoje“.
Drugi spomen malvasije je iz 1424. godine, u odluci kojom se određuju maksimalne prodajne cijene vina po krčmama, osim za vina malvasije – koja su se mogla prodavati „po cijeni kako mu se svidi“. Milanski kanonik Pietro di Casola u svom putopisu iz 1494. godine spominje kako Dubrovčani „imaju vrlo mnogo vinove loze, a prave dobre malvasije i vrlo mnogo drugoga vina“, te da je …“ odlična malvasija, kažu bolja od one s Krete “…
MARAŠTINA – RUKATAC
otok korčula
Maraština je bijela vinska sorta koja je na otoku Korčuli poznata još i kao rukatac. Maraštinu se može pronaći i u drugim mediteranskim zemljama poput Italije ili pak Grčke, a stručnjaci su dokazali da je ustvari riječ o sorti malvasia lunga odnosno malvasia del Chianti. U jednom trenutku upravo je maraština bila najraširenija bijela sorta u Dalmaciji, što je titula koju danas nosi pošip, vinska sorta od koje se radi kvalitetno i vrhunsko vino popularno kod potrošača. Grožđe maraštine slatko je kada sazre, a njezine bobice imaju čvršću kožicu pa je vinari često ostavljaju da se suši na vjetru kako bi potom od nje radili aromatični prošek. Štoviše, smatra se da je upravo maraština, uz malvasiju dubrovačku, najbolja sorta za proizvodnju tog cijenjenog desertnog vina. Kada je hrana u pitanju, macerirana vina od maraštine odlično se sljubljuju s plavom sitnom ribom s roštilja, dobro će pristajati i uz školjke na buzaru, ali i lagana jela s tjesteninom. Maraština se poslužuje i uz jela od bijelog mesa, a servira se na temperaturi od 10 Celzijevih stupnjeva.
RUKATAC – MARAŠTINA
poluotok pelješac
Rukatac je naziv za bijelu sortu grožđa koja se još naziva i maraština. To je najzastupljenija sorta bijelog grožđa na poluotoku Pelješcu. U vinu se osjeti okus koji sliči višnji maraski pa je pretpostavka da otuda potječe i ime.
Rukatac je kao sorta izuzetno pogodan za proizvodnju kvalitetnih i vrhunskih, te desertnih vina i prošeka. Zrna su mala i sočna i zato je vino svijetlo žute do zlatno žute boje fine arome, jakog i skladnog okusa. Alkoholi su najčešće od 11-12 vol.% alkohola.
CETINKA
otok korčula
Prema prvoj teoriji sorta je autohtona i nastala je na otoku Korčuli. Ime Cetinka potječe od prezimena Cetinić (koje je često na otoku) koji ju je navodno pronašao i razmnožio. Prema drugoj teoriji, sorta je dobila ime prema rijeci Cetini u čijem je porječju nađena te je odande prenesena na Korčulu. Sorta je stara te o njezinu uzgoju na ovom području postoje zapisi još od Goethea, austrijskog ampelografa, koji je u 19. stoljeću uz ostale sorte tadašnje Monarhije opisivao i dalmatinske.
DUBROVAČKA CRNA
konavle
U Konavlima je otkrivena potpuno nepoznata sorta vinove loze, radnog naziva “Dubrovačka crna”, čiji genetski profil ne odgovara nijednom od dvije tisuće postojećih u bazi zagrebačkog Sveučilišta. Što se tiče proizvodnje vina unikatni genetski profil ne znači ništa, no daljnja istraživanja na grožđu pokazala su iznimnu kakvoću osnovnih parametara grožđa, poput šećera i kiselina.
