ANTIKA

Vitis silvestris, divlja euroazijska vinova loza, starija je od čovjeka i, zajedno s pšenicom, jedna je od najstarijih uzgajanih biljaka. Smatra se da je njezina pradomovina oko planine Ararat, gdje raste spontano i naliči jednoj vrsti divlje lijane (penjačice). Početak njezina uzgoja povezuje se s Noom, jednim od praotaca ljudskoga roda (Knjiga postanka (cap IX. vers. 20 i 21). Prvi vinograd Noa je zasadio u Armeniji, koja se stoga može smatrati kolijevkom i vinove loze i vinogradarstva.Dok se pripremao zasaditi vinograd, Noi se ukazao Sotona koji ga je obmanuo i prevario pa je Noa na vlastitoj koži osjetio što se dogodi kad se u ispijanju vina pretjera.

Mojsije je također, među zapovijedima koje je dao židovskom narodu, izdao i onu da se ne smiju ubirati plodovi vinove loze tijekom prve tri godine kako se biljka ne bi omela u razvoju prije konačnog formiranja i pune plodnosti. Od nasljednika Noina sina Sema, jednog od trojice Noinih sinova su, prema predaji, potekli semitski narodi – Asirci, Babilonci, Aramejci, a preko njih Hebreji, Arapi, Židovi i drugi stari narodi Bliskog istoka. Druga dvojica Noinih sinova bili su Ham (ima sina Kanaana) i Jafet. Oni su počeli uzgajati vinovu lozu na prostorima Zakavkazja još u drugom dijelu šestog tisućljeća prije Krista. Semovi nasljednici su nazivali vinograd karm, pa odatle potječe naziv Carmel za planinu proroka Ilije u Palestini, a također i naziv za red karmelićana utemeljen u 12. stoljeću. U Italiju su kulturu vinove loze uveli Pelazgi (1.600 godina pr. Krista) i Etruščani (posebice u njezinu središnjem dijelu), narodi koji su došli iz Male Azije, domovine vinogradarstva. Jug Italije bio je osobito pogodan za vinovu lozu, a Semiti su vinogradarstvu poučavali i Grke.

U epu Gilgameš (stvarni lik koji je vladao oko 2600. god. pr. Krista) koji se smatra najstarijim književnim djelom dosad pronađenim, napisanim oko 1700 godina pr. Krista na starom babilonskom jeziku  na dvanaest glinenih ploča, također se spominje vino. Gilgameš je kralj Uruka, koji je bio dvije trećine bog i jednu trećinu čovjek, a prijatelj mu je bio također veličanstveni Enkidu koji u jednoj prigodi ispija čak sedam pehara vina. Poslije Enkidove smrti općinstvu je ponuđeno vino s kruhom.

Homerovi junaci također su uživali u vinu – Odisej je pio vina s otoka na kojima je susretao zavodljive ljepotice te tako lakše zaboravljao svoju vjernu Penelopu. Vino mu je pomoglo da opije kiklopa Polifema, koji je Odiseja i njegove drugove zatočio u pećini. Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje i oslijepili ga.

Na brdu Nisa Dioniz je otkrio vino, zbog čega ga i danas najviše slave. Ovaj  antički bog plodnosti, uživanja, opojnosti i vina, sin Zeusa i Semele, bio je štićenik nimfi na helikonskom brdu Nisi. Opivši se sokom vinove loze, dao je ljudima njezine sadnice i naučio ih da prave napitak, koji – kako se smatralo – potiče stvaralačke snage, druževnost, ljubav, zabavu. Krenuo je ovjenčan lovorom i bršljanom na put u daleke zemlje, u pratnji razuzdanih polubožanskih bića: sirena, satira, menada, tijada i nimfa. Na svojem trijumfalnom putu, koji simbolizira širenje kulta vina, stigao je sve do Indije.

Vinova loza u Hrvatskoj
Smatralo se da su vinovu lozu u hrvatske krajeve donijeli Tračani iz Male Azije i Kelti sa Zapada, a u Dalmaciju Grci. Ovu teoriju osporili su, međutim, nalazi u sojeničkom naselju Ripaču na Uni kod Bihaća, gdje su uz kalupe za lijevanje brončanih predmeta i glinenih kipova nađeni i ostaci vinove loze iz brončanog doba. Trakija i Grčka također su intenzivnom razmjenom dobara bile povezane s našom obalom. To potvrđuju i nalazi apulske keramike pronađeni kod Vrpolja. Pretpostavku da su Iliri proizvodili vino potkrepljuje i čitav niz posrednih dokaza, a prema zapisima starih antičkih pisaca, bili su i veliki poklonici alkohola. Grčki povjesničar Theopomp iz Hija je u knjizi Philipika (sačuvana zapisom u knjizi Ateneja – Gozba učenjaka) opisao događaj iz 395-358. prije Krista, kada su Kelti ratnom varkom porazili ilirska plemena Ardijejaca koji su obitavali u okolici Neretve. Atenej u istoimenom djelu citira grčkog pisca Agatarhida, koji je živio u 2. stoljeću prije Krista, a koji tvrdi da se na otoku Visu proizvodi najbolje vino. Tamo se slavio kult boga Dioniza, koji je bio bog plodnosti i vina, a njegov lik nalazio se i na isejskom novcu. Grčki kolonizatori došli su na dalmatinsku obalu početkom 4. stoljeća prije Krista, kada je Dionizije Sirakuški na otoku Visu podigao grad-državu Issu, a pomogao je i stanovnicima grčkog otoka Parosa da, također u 4. stoljeću prije Krista, osnuju na Hvaru naseobinu Pharos, Starigrad. Grci s otoka Visa ubrzo su počeli osnivati i nove naseobine – Stobreč, Trogir i Solin, tako da su već u 2. stoljeću prije Krista uzgoj loze i vinogradarstvo u Dalmaciji bili važna gospodarska grana. Stanovnici grada-države Issa na otoku Visu utemeljili su i novu koloniju Korkyra Melaina na otoku Korčuli u blizini mjesta Lumbarda.