NOVO DOBA

Mletačka uprava na Korčuli trajala je više stoljeća i otok je bio krajnja istočna točka Serenissime sve do njezina pada 1797. godine. Stanovništvo otoka je već tada je živjelo gotovo isključivo od proizvodnje vina, pa su upravne vlasti nastojale da raznim naredbama zaštite vinogradarstvo. Korčulanski statut posvećuje vinogradarstvu nekoliko odredaba. Da bi zaštitili domaće vino, korčulanski propisi zabranjivali su uvoz vina, a kršitelja kažnjavali s 25 perpera. Uvoz je bio dopušten jedino u slučaju nerodice, isključivo za kućnu potrošnju, a najviše jedno barilo (oko 65 litara) po obitelji.

Mleci su 1420. godine dozvolili da Korčula može uz osobite povlastice i izvoziti svoje vino u Mletke, ali ne zadugo. Potkraj srednjega vijeka, da bi umanjili proizvodnju korčulanskog vina, Mlečani su zabranili Korčulanima podizanje novih vinograda i za njihovu sadnju trebala je dozvola.

RAZVOJ U PRVOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA
Teško gospodarsko stanje u kojemu se našlo dubrovačko područje početkom 19. stoljeća, potencirano nesigurnošću plovidbe i nemogućnošću ukrcaja većega broja pomoraca, rezultiralo je okretanjem stanovnika poljoprivredi, krčenju šuma i podizanju novih vinogradarskih nasada u brdovitim i teško pristupačnim područjima.

Može se reći da je vinogradarstvo na prostoru bivše Dubrovačke Republike u trenutku potpadanja pod austrijsku vlast bilo na višem stupnju razvitka nego u ostalim dalmatinskim regijama, i to iz dva osnovna razloga:
– višestoljetnoga kontinuiranog razvitka u miru pod okriljem Republike i nadzorom vlastele koja je u vinogradarstvu vidjela i osobni i opći trgovački interes
– njezina naglog siromašenja pred kraj Republike kad joj je ostala jedina mogućnost preživljavanje od zemlje

RAŠIRENOST VINOGRADA
Tada se vlastela, koja je do 1800. godine formalno bila vlasnik gotovo sve zemlje u Republici, okreće njezinoj obradi i posvećuje joj više pažnje.

Uz to, koristeći se kratkotrajnim ukidanjem institucije fideikomisa ili povjerbe, tj. ustanove feudalnoga prava po kojoj je dobra nasljeđivao najstariji muški član obitelji, uz posebne uvjete, jer se ta dobra nisu smjela otuđivati ili na bilo koji način dijeliti, dubrovački plemići nastoje prodati što više zemlje koja je, ako je bila neobrađena ili zapuštena, predstavljala samo teret kojega su se rado rješavali

To dovodi do usitnjavanja posjeda, ali i pruža mogućnost ljudima koji su stekli određeni kapital, npr. pelješkom pomorcu ili trgovcu da kupi tu zemlju, otkupi se od kmetstva i za svoj račun počne krčiti nove površine i većim marom ih obrađivati

KRIZA: FILOKSERA, VINSKA KLAUZULA I MASOVNO ISELJAVANJE

Konkurencija
Pred kraj 2. konjunkture dalmatinskoga vinogradarstva sve je izraženija oštra konkurencija među vinogradarskim silama
Francuska 1888. godine uvodi zaštitne uvozne carine
Smanjuje se izvoz iz Dalmacije na njemačko tržište
Država ne pomaže izvoz u Ugarsku gdje zbog filoksere nedostaje vina

Gubitak tržišta
Francuska se željela zaštititi osobito od uvoza talijanskih vina pod tuđim imenom. Zato je nakon obnove vinograda donijela rigorozan carinski propis po kojem se moralo dokazati pravo podrijetlo vina koje se uvozi, a da se onemoguće prijevare, sva roba koja se u Francusku uvozila preko Italije podlijegala je istoj carini kao i talijanska
U veljači 1892. je austro-francuskim ugovorom Dalmacija definitivno izgubila francusko tržište

Kriza
Njezino vinogradarstvo je nepovratno uništeno kada su se u gospodarske umiješali politički interesi Njemačke i Austro-Ugarske. One su željele nepouzdanu članicu njihova Trojnog saveza – Italiju čvršće vezati, rješavajući njezine gospodarske teškoće osiguranjem povoljnijeg uvoza talijanskoga vina u Monarhiju. Posljedica je aktiviranje vinske klauzule koja je stupila na snagu 27. kolovoza 1892. godine

Što je vinska klauzula?
Vinska klauzula je ugovorno snižavanje uvoznih carina na talijansko vino
Trajala je do 1904. i učinila nesagledivu štetu svim sferama dalmatinskoga društva koje će teške posljedice osjećati desetljećima, a one u demografskom području i veći dio 20. stoljeća

VELIKO ISELJAVANJE

80-tih godina 19.stoljeća regiju je pogodila privredna vinska kriza, koja je najviše štete nanijela vinogradarstvu, osnovnom izvoru egzistencije seljaštva i akumulacije kapitala. Katastrofalne posljedice vinske klauzule još je povećala filoksera, koja se 1894. godine pojavila na otocima sjeverne Dalmacije i odatle se širila prema jugu, na Pelješac i Korčulu. Nakon isteka desetogodišnjeg roka trgovačkog ugovora s Italijom nije obnovljena vinska klauzula pod pritiskom mađarskih proizvođača. Otada se južnodalmatinska proizvodnja vina na tržištu Monarhije sukobljava s konkurencijom mađarskih vina.

Jedan od prvih okidača za iseljavanje je bila situacija s vinogradarstvom. Južnodalmatinsko vinogradarstvo vrhunac doživljava kada se u Francuskoj pojavljuje filoksera, 70-tih godina 19. stoljeća. Ova bolest poharala je vinograde u Francuskoj i otvorila novo tržište mnogim regijama da u nju izvoze svoja vina. Jedna od tih vinogradarskih regija bila je i Dalmacija.

Francuzi su u dalmatinskim crnim vinima pronašli izvrsnu zamjenu za svoja bordoška vina i plaćali su ih izvrsno. Pojačana potražnja za vinom i dobra zarada nagnala je mnoge seljake da se ubrzano odriču oranica i maslinika te ih pretvaraju u vinograde. Vinska renesansa južne Dalmacije trajala je 20-tak godina, a prvi problemi nastaju s francuskom zabranom uvoza stranih vina, čim su se njihovi vinogradi oporavili.

Da bi situacija postala još gora za južnodalmatinske proizvođače pobrinuo se onaj koji je to najmanje trebao, a to je vlada u Beču. Umjesto da zaštite svoje tržište oni dozvoljavaju Italiji kao savezniku uvoz talijanskih vina na područje čitave Austro-Ugarske Monarhije uz niske carske klauzule.

Najava potpisivanja ove Vinske klauzule stvorila je nemir pa je tako prije njenog stupanja na snagu, u studenome 1891. godine. Južnodalmatinski vinari su morali snižavati cijene kako bi bili konkurentni na tržištu i tako je vinarstvo od najisplativije poljoprivredne grane došlo na rub isplativosti. Čitavo ovo vrijeme borili su se i s peronosporom, bolešću vinove loze, a naposljetku se 1894. pojavila i filoksera. Sve to je rezultiralo propadanjem težaka, trgovaca i zanatlija.

Osobito teška je bila filoksera, a prva mjesta gdje je napala vinograde bila su na sjevernim dalmatinskim otocima: Silba, Olib, Škarda i Ugljan. Kroz idućih desetak godina, došla je do središnjeg dijela južne Dalmacije, gdje se nalazilo najviše vinograda. Za južnu Dalmaciju, koja je u 19. st. bila potpuno ovisna o vinogradarstvu, ovaj nesretan niz okolnosti bio je ravan kataklizmi. Proces obnove opustošenih vinograda koji je trebalo provesti bio je mukotrpan jer su mnogi poljoprivrednici bili prezaduženi. S obzirom na to da se krajem 19. stoljeća gotovo 70 000 obitelji u Dalmaciji bavilo vinogradarstvom ne čudi da je naposljetku ova situacija iznjedrila toliko siromašnih i prezaduženih obitelji. Stoga im je jedina mogućnost pronalaženja izlaza iz dugova bila okušati sreću u dalekom svijetu.